Gorica je tek jedan od brojnih klubova bogate tradicije velikogoričkog nogometa, o kojoj će svoju krajnju riječ reći pak oni koji se bave poviješću. Preteča velikogoričkog nogometa i prvi klubovi u kojima su velikogoričani mogli upoznati ovu igru bili su SK Olimpijski i HŠK Turopoljac, a koji su svoje prve nogometne korake u Velikoj Gorici započeli 1920. godine. Odmah nakon drugog svjetskog rata povijesna priča Olimpijskog i Turopoljca pretočila se u novi klub – Radnik, da bi 2009. promjenom imena i adrese buševskog Poleta te sportskim ujedinjenjem sa Radnikom nastala Gorica kao prvi klub iz nogometa koji u svom imenu nosi i skraćeno ime grada, kao što su to u godinama ranije u svojim imenima promijenili i ostali članovi nekadašnjeg sportskog društva Radnik poput košarkaša, rukometaša i rukometašica.

Hoće li Gorica biti i posljednji predstavnik gradskog nogometa teško je prognozirati, no da se sa Goricom rodila četvrta nogometna generacija velikogoričkih klubova nitko nikad neće osporiti. Hoće li netko pisati povijest od 2009. ili pak Radnikove 1945, odnosno Poletove 1934. manje je važno, značajnije od godina su činjenice da nogomet u Velikoj Gorici nikad nije zamro, kao i to da su svi nasljednici Olimpijskog i Turopoljca, zajedno sa svim upravama i volonterima dali sve od sebe da gradski nogomet prezentiraju u što ljepšem svjetlu, a prvih deset godina današnje Gorice i stabilnost u elitnom rangu natjecanja hrvatskog nogometa to i potvrđuje.

Danas pak, usprkos činjenici što se još uvijek na nogomet u Hrvatskoj gleda kao na jednu od brojnih sportskih disciplina, želimo li što prije uskladiti brojne nekompatibilnosti ne samo u promišljanju već i u provođenju sportskih aktivnosti sa Europom. Ustroj kluba prateći moderne trendove opstanka nužno je opredjeljenje u očuvanju opstojnojnosti, imena i vizija Gorice. Brojne navike pa i postupke moramo mijenjati kako bismo i na svojem području lokalne uprave što prije postavili kriterije razvoja sporta u svim segmentima društva i lokalne zajednice.

Svaka lokalna zajednica koja na taj način prepozna u ranoj fazi razvitak sporta u cjelini vrlo će brzo ne samo ostvariti sebi uvjete za kompatibilnost sa prosjekom Europe, već će u ranoj fazi ostvariti i mogućnost profitabilnosti kroz sport koja se u razumnom planiranju ulaganja ne okreće samo profitabilnosti kroz transfere, već kroz niz drugih koraka koje su usko vezane uz gospodarski i marketinški razvoj sporta i lokalne zajednice.
Onog trenutka kada u svojim sredinama, a kroz upravljačke strukture u sportskim klubovima spoznamo da sport nije samo i isključivo borba za poziciju na trenutnoj tablici i susjedsko nadmetanje u kojem jedna strana pod svaku cijenu mora biti uspješnija od druge, riješit ćemo i brojna ključna pitanja koja nam sada stoje kao ogroman teret na leđima poput divljanja navijača, neizbježnih afera u sportu i slično.

Jesmo li globalno spremni na takve iskorake i mogu li pojedinačni primjeri u sredinama koje imaju svoje strategije utjecati i na globalni razvoj i postavljanje sporta u normalne okvire odgovorit ćemo samo kroz vlastiti primjer vođenja i upravljanja u sportu.
Opće je poznata činjenica da bi se postalo vrhunskim sportašem osoba osim talenta mora posjedovati i nadprosječne psiho fizičke sposobnosti, te veliku volju i sposobnost življenja i rada u izvanredno teškim uvjetima. Vrhunski sportaši postaju primjer i uzor brojnim generacijama mladih. Brojni primjeri govore da upravo vrhunski sportaši uz svoje brojne sportske obaveze uspijevaju izvršiti i one intelektualne, te tako brojni vrhunski sportaši posjeduju diplome visokih škola i fakulteta, a uz takvo stečeno obrazovanje postaju i vrlo kvalitetni i traženi manageri u brojnim gospodarskim subjektima.

Gorica u posljednjim godinama želi pratiti moderne trendove i biti kolektiv koji će u svemu prednjačiti u sportu. Organizacijom rada, sportskih aktivnosti i marketinškom promidžbom nastojimo klub, sport i nogomet promovirati u pozitivnim okvirima hrvatske sportske slikovnice. Želja ovog klupskog vodstva nije usmjerena samo na sportski rezultat, već i pravilan sportski razvoj djece u najranijoj dobi, pa tako Gorica okuplja djevojčice i dječake predškolske dobi. Edukacija stručnih kadrova također je jedan od značajnijih koraka u funkcioniranju kluba stoga Gorica i u tom segmentu polaže račune u osiguranju školovanja stručnih trenera u klubu.

U posljednjim godinama gledajući na to razdoblje iz perspektive 2009. godine u kojoj je vladalo dosta konfuzno stanje u velikogoričkom nogometu, zasigurno moramo ustvrditi da su baš te posljednje godine bile  iznimno uspješne iz nekoliko razloga. Klub je konsolidiran, stvorili smo ime koje je poznato u svakom kutku Hrvatske, ispunili smo natjecateljske planove i sami sebi ali i drugima potvrdili da Velika Gorica može i mora imati klub od značaja u našem nogometu. Danas uz realnije poglede smo još sigurniji da ovaj put u stvaranju vodećeg gradskog kluba ima smisla. Potvrđuju to i rezultati selekcija u nogometnoj školi. No to su iskustva na temelju kojih stvaramo pouke u daljnjim aktivnostima, a baš na tim temeljima i iskustvima moramo svi zajedno koračati naprijed.

Gorica je kvalitetnim radom i ulaganjem u struci došla do brojke od 23 selekcije u natjecanjima sa nešto manje od 600 aktivnih nogometaša i nogometašica koje su od 2019. godine sastavni dio kluba, a pored njih tu su i tri skupine otvorene školu koja se natječe izvan konkurencije kroz prijateljske utakmice. U klubu aktivno djeluje i momčad veterana..

Najviša tijela upravljanja su Skupština i Izvršni odbor. Klub ima predsjednika Skupštine i predsjednika Kluba a izvršnu operativnu funkciju ima izvršni dopredsjednik i Izvršni odbor koji broji 15 članova.
Klub djeluje na načelima HOO-a i Zakona o športu, a dana je prilika da svi građani našega grada bez obzira na politička opredjeljenja jednako participiraju u Klubu.

Gradski stadion Velika Gorica sagrađen je i službeno otvoren 1987. godine za Univerzijadu u Zagrebu. Nakon univerzijade stadion je dat na upravljanje nogometnom klubu Radnik, da bi 1997, godine grad Velika Gorica osnovao Ustanovu za upravljanje ŠRC koja i danas upravlja stadionom uz korištenje gradskih proračunskih sredstava za održavanje ovog iznimno velikog i zahtjevnog sportskog kompleksa. Kapacitet stadiona iznosi 5200 gledatelja a od 2019 čitav kapacitet su sjedeća mjesta. Sam kompleks vezan uz nogometne aktivnosti sastoji se od glavnog terena sa atletskom stazom te dva pomoćna terena i pratećih objekata. Glavni i pomoćni teren imaju najsuvremeniju rasvjetu za treniranje i odigravanje utakmica. Drugi pomoćni teren koji sadrži poligon i teren sa umjetnom travom je izgrađen 2015. godine po najvišim standardima i koji ima certifikat FIFA Two Star.

Prve “službene” navijače u povijesti velikogoričkog nogometa dobio je Radnik ulaskom u najviši rang hrvatskog nogometa, a navijači su dobili ime Šljakeri. U godinama pada Radnika izgubio se i navijački identitet, a s uspjesima Gorice 2009. Šljakeri su doživjeli i svoje drugo rođenje.

Ni Gorica, a ni Velika Gorica nisu uspjeli probuditi neke nove navijačke poretke, no ulazak u prvu ligu mnogo je toga promijenio i gradski stadion i klub ne samo da bilježe velike posjete već Goricu na svim utakmicama prati i značajna skupina navijača koji su postali poznati i u zemlji.

Klub je na temelju zaštite svog vizualnog identiteta odredio simbole koji čine zaštitni i prepoznatljivi vizualni identitet kluba. Osnovni simboli kluba su:

Klub u svojim bojama koristi tri osnovne boje gradske zastave i simbola – crvenu, crnu i bijelu sa zlatnim i srebrnim elementima. Dres kluba na prsima s lijeve strane ima glavni grb.

Grb Kluba je crveni štit, sa crnom trakom na dnu te tri zlatne zvijezde identične zvijezdama sa grba grada Velike Gorice na vrhu. Rub grba je zlatne boje a u crnoj traci na dnu piše HNK GORICA. Crveni štit ima crni obrub, a unutar štita nalazi se bik sa nogometnom loptom. Bik i tri zlatne zvijezde su identične simbolima bika i zvijezde sa grba Grada Velike Gorice.

Pomoćni grb kluba simbolizira veliko slovo “G” unutar kojega je tekst “HNK” što simbolično i skraćeno predstavalja puni naziv kluba HNK Gorica. Pomoćni grb se koristi za potvrdu autentičnosti sportske opreme i ovisno o boji opreme tiska se također u klupskim bojama (crvena, crna, zlatna ili bijela)

Netko je jednom rekao: “Sanjam da odigram utakmicu u Velikoj Gorici pred prepunim stadionom”. Neki su imali tu privilegiju kada je na sadašnjem gradskom stadionu u prvoj utakmici kvalifikacijskog ciklusa Univerzijade davne 1987. godine nazočilo gotovo 15.000 gledatelja smještenih na i izvan tribina po okolnim nasipima. Igrale su sada već bivše reprezentacije bivših država – Jugoslavije i SSSR-a. Mnogo je godina prošlo od tada, zbog sigurnosnih razloga kapacitet stadiona je smanjen za gotovo  dvostruko, a od tada do danas je broj selekcija i igrača koji koriste istu stadionsku infrastrukturu utrostručen. Osnovni cilj i vizija kluba je prvenstveno poboljšati kvalitetu infrastrukture i uvjeta rada, a u klubu se čine maksimalni napori ne bi li se iz izvora izvan gradskog proračuna svakodnevno ulagalo u infrastrukturu. I baš u tih posljednjih deset godina gotovo sve snove smo ispunili. Ulaskom u prvu ligu hrvatskog nogometa utakmice se igraju i pred prepunim stadionom, a infrastruktura i travnjak su na razini četiri zvjezdice. Nedostaje tek jedna tribina i još malo šminke za možda u budućnosti službenu utakmicu nacionalne reprezentacije u Velikoj Gorici.

Nužnost je povećanje trenažnih kapaciteta, ali i uređenje centralnog klupskog salona u povijesni prikaz velikogoričkog nogometa s ciljem da taj salon postane prepoznatljivim prostorom svih velikogoričkih zaljubljenika u loptu, a i taj veliki infrastrukturni zalogaj je gotovo dovršen. U posljednjem koraku, stadion i čitav sportski kompleks mora dobiti prepoznatljivu vizuru modernog sportskog kompleksa sa prikladnim komfornim stadionom koji će postati jedan od centralnih objekata ne samo velikogoričkog sporta nego i prepoznatljiva institucija za pripreme i utakmice selekcija mlađih uzrasnih kategorija Hrvatske. U toj prepoznatljivoj viziji razvoja sporta, pronaći će se mjesto i za razvoj gospodarstva uz sport, ali i za razvoj cjelokupnog sportskog imagea grada koji u poslovnom pogledu znači mnogo za buduća razvojna opredjeljenja ne samo lokalne politike već i običnog građanina.

Tada, ni ono što je u ovim trenucima tek san, neće u sportu biti strano, a baš to je normalno u stotinjak kilometara udaljenijim susjednim zemljama, a to je povratak obitelji na stadion(e). Tek s tim završnim korakom moći ćemo konstatirati, da smo svi koji smo imalo, svaki u svom segmentu pomogli, svatko u svoje vrijeme i u svojoj epohi upravljanja velikogoričkim klubovima, postigli svoj cilj ili zajedno dosanjali svoje snove – i to je jedina utakmica koja se još uvijek igra i u kojoj sigurno neće biti pobjednika već će na kraju svi postati pobjednici!