TRENER IZBLIZA (3. dio): Priča o uspješnim trenerima, o trofejnim snovima i o najvećoj podršci

Tri dana uzastopno, kroz tri dijela, donosimo životnu i sportsku priču trenera naše prve momčadi Valdasa Dambrauskasa (43), litavskog stručnjaka koji je na klupi HNK Gorice od 25. veljače ove godine. U opširnom razgovoru govorio je o svojim počecima, djetinjstvu, životu nogometnog fanatika u zemlji košarke, ali i o svom nogometnom putu, preprekama koje je trebalo preskočiti, dolasku u Veliku Goricu, vlastitoj nogometnoj filozofiji i željama koje ima kao trener prvoligaša koji stalno želi rasti. Baš kao i Valdas...
 

U trećem dijelu životne priče Valdasa Dambrauskasa doznajemo kojim se velikim trenerima divi, zašto vjeruje da Gorica može osvajati trofeje, o književnim debatama sa sinovima i osjećajima prema igračima koje vodi...

 
O omiljenim trenerima, idolima...
 
I to se mijenja. Svi gledaju uspješne trenere, pokušavaju shvatiti zašto su toliko uspješni, a tako je i kod mene. Pratim nogomet, gledam sve, a za mene je posebno važno ono što se u Engleskoj zove "evidence based philosophy". Veliki sam fan toga. Što to znači? Ako analiziraš svjetski nogomet, vidiš određene tendencije, vidiš što rade najbolje momčadi, iz kojeg dijela terena pada najviše golove, koji je najbolji način za braniti se, opstruirati protivnika... Analiziram i gledam sve, a kad je tako, nogomet baš i nije nuklearna fizika. Ako vidim da postoji dio terena s kojeg padaju golovi, želim naučiti moju momčad da dolazi do takvih situacija. Ako vidim kakva dodavanja najbolje prolaze, želim tako igrati sa svojom momčadi. Najbolji treneri su oni koji su korak ispred svega toga, koji sve te pozitivne tendencije shvate i prepoznaju prije ostalih. Neću biti posebno originalan kad kažem da volim Guardiolu, Kloppa, Bielsu, Nagelsmanna, Tuchela... Cijenim te mlade i moderne trenere koji pokazuju put kojim treba ići. Neki od njih nikad nisu igrali nogomet, postali su treneri kao vrlo mladi, a uspješni su zbog analitičnosti, zato što uzimaju ideje odasvud i implementiraju ih u nogomet. To je put do uspjeha.
 
O trenerima koji nisu igrali vrhunski nogomet...
 
Sve se češće pojavljuju dokazi da dobar trener ne mora imati uspješnu igračku karijeru iza sebe. U Njemačkoj je, primjerice, puno trenera i mlađih od 30 godina, dobivaju šansu i kao pomoćnici i kao glavni treneri jer imaju široka znanja, o utakmicama, o načinu kako ih analizirati, govore jezike, pametni su, znaju kako voditi skupinu ljudi, puno proučavaju psihologiju... Jedan od prvih koji je to učinio bio je Jose Mourinho. Nije igrao nogomet na vrhunskom nivou, ali zato je učio. Postao je magistar psihologije, implementirao to u nogomet i zapravo je bio pionir. U mom slučaju, u jednom trenutku bio je i idol. Nekome se može sviđati njegov nogomet, nekome ne, ali nitko ne može poreći da je jedan od najboljih trenera u povijesti nogometa. Čovjek je majstor u osvajanju trofeja.
 
O ciljevima na klupi Gorice...
 
Nemojte me shvatiti krivo, ali kad pričamo o tom osobnom pristupu... Pred sebe uvijek postavljam za cilj osvajati trofeje. Kao litavski nogometni trener, bez toga ne može ići dalje. Jedino osvajanjem trofeja možemo doći do prilike da radimo u Hrvatskoj ili negdje drugdje, na još višem nivou. Ja sam iz Litve, ne iz neke nogometne zemlje. Zato uvijek pokušavam svoje igrače pogurati do maksimuma, što donosi i rezultate. Bez rezultata nemam šansu napredovati. Rezultat mora isplivati, ali različiti su načini kako doći do njega. Ponosan sam na sve trofeje koje sam osvojio... Realno, u Litvi i Latviji imam sjajne rezultate.
 
O opcijama koje se nameću...
 
Kao glavni trener nikad nisam sezonu završio ispod trećeg mjesta. Nikad! U posljednjih pet godina igrao sam pet finala kupa, a takve stvari želim ponavljati i ovdje. Želim da Gorice nastavi rasti. I dalje nas, čini mi se, smatraju novim klubom u ligi. Klub je ušao iz druge lige, zauzeo mjesto u sredini prvoligaškog društva, što će mnogima biti i dovoljno, vjerujući da više od toga i nije realno za očekivati. Međutim, proći će još dvije, tri godine, Gorica više neće biti novi klub u ligi, a zadržavati se u sredini bit će sve teže, ovi iza vas stalno će vas željeti prestići. I zato zapravo postoje samo dvije opcije - ili ćeš pokušati otići prema gore ili ćeš s vremenom skliznuti prema dolje.
 
O goričkoj budućnosti...
 
Imamo jako lijep klub ovdje, jako dobru klupsku organizaciju, kvalitetne ljude koji ambiciozno gledaju prema naprijed. Dobro, ograničeni smo financijama, nemam deset milijuna eura na raspolaganju, ali zato svi zajedno, stručni stožer igrači, moramo raditi toliko da nadoknadimo taj nedostatak. Moramo biti inventivni, prepoznati tendencije u modernom nogometu, pronaći način kako napredovati u svakom smislu, pronalaziti igrače koji će drugima proći 'ispod radara'... Pred nama je dug projekt, koji je dobro počeo, ali moramo raditi zajedno kako bismo pronašli put prema gore. Ja sam ambiciozan, znam da je i Niko ambiciozan, kao i svi ljudi u klubu, a takve želimo i igrače, one koji imaju ambiciju i koji se ne boje govoriti o tim ambicijama.
 
O trofejima koje želi osvajati...
 
Ovo mi je prvi put u karijeri da radim u klubu koji nije među favoritima za osvajanje trofeja, ali zašto Gorica to ne bi postala? Zašto ne bi redovno igrala u Europi? Ja to želim i vjerujem da je moguće. Mnogi će u ovom trenutku reći da nisam normalan, da je to nemoguće, ali prije 15-ak godina djelovalo je da je nemoguće da neki trener iz Litve osvojio devet trofeja u pet godina, da dođe raditi u najviši rang hrvatskog nogometa... Mnogi bi vjerojatno rekli: 'Ma da, pa ti nikad nisi igrao nogomet, dolaziš iz Litve, šanse da se to dogodi ravne su nuli.' Ali dogodilo se, evo me. Ništa u životu nije nemoguće. Želio bih pomoći u razvoju ovoga kluba, u stvaranju kulture uspjeha. Ako ja vjerujem, ako vjeruješ ti, ako vjeruje on, ako napravimo sve da se nešto dogodi, to će se i dogoditi.
 
O bogatijoj i moćnijoj konkurenciji...
 
Postavi na teren jedanaest vreća punih novca i vidjet ćemo hoće li zabiti gol. Točnije, neće. Nisam primijetio da igrači Dinama, Hajduka, Rijeke ili Osijeka imaju po dvije glave, četiri ruke i četiri noge. Ne, vidio sam da imaju jednu glavu, dvije ruke i dvije noge, jednako kao i moji igrači. I oni su prije nekoliko godina bili igrači s ambicijama da budu tu. Jedina razlika je što su u tome uspjeli. Naši u tome također mogu uspjeti budu li dovoljno radili. Ako razvijemo taj mentalitet, zašto mi ne bismo bili Rijeka, Osijek, Hajduk ili Dinamo?
 
O zadovoljstvu trenutačnim igračkim kadrom...
 
Ja volim svakog čovjeka. Volim ljude općenito, biti među ljudima, znati što ljude iz mog okruženja usrećuje, kako im ide u životima, što ih zanima, kakve su im moralne vrijednosti, što ih čini posebnima... Svaki čovjek je poseban, samo moraš pronaći što je to što ga odvaja. U tom smislu, mene nitko ne može razočarati. Volim i ovu skupinu igrača. Imam ideju kako želim da moja momčad igra, netko će se u to uklopiti bolje, netko lošije, ali svatko može naporno raditi. U ova tri tjedna, koliko sam s igračima radio praktički individualno, uživao sam u upoznavanju s njima. Bilo je puno interakcije, svakome sam mogao posvetiti dovoljno vremena. Vjerujem da svakoga dana sve bolje upoznajem ovu momčad, ali sad nam trebaju natjecateljske utakmice, jer samo ekstremne situacije pokazuju pravi karakter igrača. Treninzi su jedno, a situacije pod pravim pritiskom nešto sasvim drugo. I posebno je važno vidjeti kako se igrači vade iz teških trenutaka, kad ne ide sve idealno. To ih najbolje opisuje. To ću tek vidjeti, ali generalno... Obožavam trenerski posao! Stavi me u bilo koju momčad na svijetu i ja ću pronaći način kako uživati u tome, kako ostvariti kontakt s igračima.
 
O sindromu radoholičarstva...
 
Radoholičar sam, ali jedan od onih koji misle da nikad ne rade dovoljno, da su prelijeni. To je sindrom koji u znanosti ima i naziv, to stanje u kojem uvijek misliš da nisi učinio dovoljno, čak i ako stalno radiš. Takav sam tip osobe. Naravno, na nogometnom terenu ponekad odlučuje i čista sreća, lopta koja uđe u gol ili završi na stativi. Takvi detalji znaju usmjeravati karijere trenera i igrača, jedna utakmica ili jedan trenutak. Zato stalno govorim igračima: 'Budi što bolji čovjek, ostani svoj i radi, radi, radi, radi...'
 
O obitelji, književnim debatama i kompjutorskim igricama...
 
Lukas (15) i Midas (13), obojica su rođeni u kolovozu, a nogomet baš i ne vole. Mlađi još i nekako, ali stariji nikako. Razumijem i zašto je tako. Za mene je, naime, nogomet oduvijek bio veselje. Za njih je, s druge strane, gotovo isključivo stres. Znali su i danima prije nekih mojih utakmica biti nervozni, strepiti hoće li tata biti tužan ako izgubi. U njihovim malim glavama nogomet se povezivao jedino sa stresom. Odemo mi ponekad u dvorište, malo igramo nogomet, ali ni na što ih ne prisiljavam. Sretni su sa svojim životima. Jako su dobri u školi, jako vole čitati, što mi je posebno drago, jer sad u velikom dijelu naših razgovora možemo raspravljati o knjigama. Jednom mjesečno imamo i naš mali književni klub. Pročitamo istu knjigu i razgovaramo o njoj, analiziramo... Zanimaju ih i kompjutorske igrici, i igraju, ali i programiraju svoje, i tu tome su dobri. Ja igrice nikad nisam igrao, čak ni nogometne. Pokušao sam igrati Fifu sa sinom, ali prejak mi je. On uzme reprezentaciju Indije, ja Barcelonu, i on me lakoćom dobije.
 
O srednjoškolskoj ljubavi i velikoj podršci...
 
Ingrid i ja zajedno smo od srednje škole, bila je sa mnom i kad nisam imao ništa, oduvijek mi je davala maksimalnu potporu i vjerovala u mene. U počecima nam nije bilo lako, svašta smo morali proći, ona se brinula za dvoje male djece, a ja pokušavao izgraditi karijeru. Znao sam i volontirati, samo kako bih obogatio svoj CV i skupio iskustvo, to su bili teški trenuci, ali sve smo prošli zajedno. Ona mi je i najbolji prijatelj, moja druga polovica, i zato nam toliko teško i pada ova razdvojenost. Nikad nismo bili u Hrvatskoj zajedno, ali i prije nego što se pojavila opcija s Goricom, planirali smo doći. Jedva čekam da dođu, vjerujem da će tad obići i ostatak Hrvatske.