IN MEMORIAM Otišao je Maradona, duša grada i našega kluba...

Ako se želiš zagledati u dušu jedne sredine, grada poput Velike Gorice u ovom slučaju, najbolje je zagledati se u ljude. U one male, obične, vrijedne ljude koji čine jedan grad takvim kao što jest. Koji su svakodnevica svih nas, koji nam možda i uljepšaju poneki dan, trenutak, sekvencu života. Jednim osmijehom, toplim pozdravom ili, u ovom slučaju, toplim kestenom. 

Ili, još uže gledajući, kokicama, košticama i kikirikijem...

Umro je Ešref Sulejmani, otišao je naš dobri Maradona. Dugogodišnji velikogorički kestenjar, jedini u gradu, ali i čovjek koji je živio uz naš klub, koji je godinama bio važan komadić cjeline koja je činila svijet HNK Gorice.

Maradona, ili Maki, ili Suljo, kako su ga također zvali, preminuo je u 72. godini, usred proljeća, na dovoljnoj udaljenosti od jeseni, koju je s mirisima svježe pečenih kestena donosio u naš grad. Bilo ga je i po okolnim mjestima, svoja kolica vozio je i u Pokupsko, Lekenik, Črnkovec, Ščitarjevo, na sve manifestacije u našem kraju...

A svakog drugog vikenda, kad je Gorica bila doma, pravac - stadion!

"Kokice, koštice, kikiriki", zagalamio bi ponekad Maradona, iako rjeđe nego što je to možda uobičajeno.

On, naime, nije morao puno galamiti. Svi su već znali da je Maradona tu negdje, u điru, jedno podizanje ruke i kimanje glavom daleko. I Maradona dođe do tebe, nešto možda i progunđa, pa sa smiješkom isporuči traženo. A ti nastaviš pratiti utakmicu zabavljen odabranim artiklom iz njegova poslovično bogatog asortimana...

Bio je tu i u onim prvim danima, kad je klub prolazio svoje formativne godine, bio je na svim onim drugoligaškim utakmicama, kad na tribinama baš i nije vladala osobita gužva, kad gosti nisu bili Dinamo, Hajduk, Osijek ili Rijeka, nego sportski prijatelji i rivali iz Lučkog, Solina, Dugopolja, Sesveta... Tko god bio s druge strane, koliko god se publike skupilo, kakvo god vrijeme bilo, Maradona je bio tu, uz nas, s nama. I uvijek na usluzi.

Na gradskim je ulicama bio više od 40 godina. Kao 12-godišnji dječak došao je s Kosova u Zagreb, s ujakom krenuo peći kestene, pa nastavio sam. Počeo je u Zagrebu, na Trgu Bana Jelačića, pa se preselio u Veliku Goricu. I pronašao mjesto na kojem želi biti.

"Da se opet rodim, opet bih želio doći u Goricu prodavati kestene", čuvena je Maradonina rečenica.

Živio je s ovim gradom, poznavao gomilu ljudi, zaustavljao posao zbog ćaskanja s mnogima. Iz prve ruke pratio je razvoj našega grada u posljednja četiri desetljeća, sve promjene koje je doživio, sve ljude koje je odgojio. Obožavao je Turopolje i Veliku Goricu, drukao za sve goričke klubove, a posebno za njegovu HNK Goricu.

Problemi sa zdravljem mučili su ga već neko vrijeme, umorne noge više se nisu mogle penjati po tribinama našega stadiona, a u nedjelju je stigla i tužna vijest da nam Maradona više neće dolaziti. Ostavio je iza sebe četvero djece i unučad, ali i cijeli jedan grad prijatelja i poznanika.

I jedan klub koji ga nikad neće zaboraviti.

Počivao u miru, naš Maradona...