Bobi i njegova desetka: Priča o ludoj ljubavi i strasti prema klubu...

Bio je to trening kao i svaki drugi. Radilo se naporno, s puno tempa i energije, uigravali su se posljednji detalji za subotnji sudar s Istrom 1961. Na treningu svi igrači, svatko sa svojim zadacima, a uz teren ljudi iz vodstva kluba, svi oni koji su uz momčad i oko nje, a tu je, naravno, i - Bobi!

- Koliko sam utakmica Gorice u prvoj ligi propustio? Niti jednu! - bez razmišljanja odgovara Bobi.

On je, ukratko, navijač. On je, zapravo, The Navijač. Onakav kakvog bi svaki klub samo poželjeti mogao. Fanatično vjeran klub, toliko zaljubljen u svoju Goricu da u ovoj priči čak i nije najbolje to što je Bobi na apsolutno svakoj utakmici. Bobi je, naime, i na svakom treningu svoje momčadi!

- U ove dvije i pol godine propustio sam možda dva ili tri treninga, svaki put isključivo zbog posla. Radim u skladištu, često i ne bih stigao, ali odem na posao ranije, krenem već u tri ujutro, tako da sve mogu završiti do 10 sati, kad je najčešće trening. Odradim uvijek svoje, bez iznimke, često se i vratim na posao nakon treninga, tako da i šefovi imaju razmjevanja, nikad mi nitko ne radi probleme - priča Bobi.

I ako ste možda pomislili da ga je korona zaustavila u svemu tome, krivo ste mislili... Scena ostaje za pamćenje, dogodilo se to prvog dana nakon što su opet dozvoljeni treninzi nakon one duge stanke. Na treningu su trojica igrača s trenerom, rade specifične vježbe, daleko jedan od drugoga, nitko osim igrača i odabranih ljudi iz kluba ne smije ući u krug stadiona. Ali Bobi se snašao. Dođe biciklom, parkira uz ogradu, s vanjske strane, i - gleda trening! Trening na kojem su trojica igrača! I tako svaki, ali baš svaki dan. Bobi, bicikl i njegova Gorica.

- A čuj, moraš se snaći... - smije se Bobi, punim imenom Slobodan Vičanović.

Zbog svega toga, zbog gotovo nezamislive vjernosti i ljubavi prema klubu, ovog četvrtka pripremljen mu je simboličan dar. Kapetan Kristijan Kahlina nakon treninga mu je prišao i uručio dres Gorice s brojem 10 i imenom "Bobi". Slijedilo je i fotografiranje s cijelom momčadi, a naš Bobi kroz sve to prolazio je s blagim crvenilom na licu.

- Joj, neugodno mi je, pa niste trebali... - ponavljao je preskromni Bobi dok su mu igrači pojedinačno zahvaljivali na podršci.

- Iskreno, ovo mi je prvi dres Gorice. Na utakmicama smo uvijek u svojim majicama, koje smo sami napravili, s natpisom 'Good Boys', a dres nikad nisam želio tražiti ni od jednog igrača. Zašto? Zato što su mi svi jednako dragi, ne želim bilo koga favorizirati. Evo, sad konačno imam dres, problem je samo u tome što je ovo za sportaše, a ne za ovakve poput mene. Morat ću malo uvući trbuh... - nasmijao se Bobi.


Nekoliko je puta ponovio da mu je neugodno, da nije on to zaslužio, da ima tu još navijača, da nije on jedini...

- Svakako spomenite i ostale dečke. Tu su Zanzibar, Danica, Dugi, Tomo, Feljan, Lima, Robi, Janja, Dado, Božo, Kirma... Svi su oni ovo zaslužili jednako kao i ja - ističe Bobi.

I vjerojatno je u pravu, jer sve je to dobro poznata navijačka ekipa, no od nekoga treba krenuti. A Bobi je, realno, ipak prvi među jednakima. Na svakoj utakmici, na svakom treningu, dušom i srcem uz momčad. I sve praznijeg novčanika.

- Uz prvenstvo, bio sam i na svim prijateljskim utakmicama, na nekima sam bio i jedini navijač. Sjećam se da sam u Kutinu doslovno išao sam, pa u Maribor... Naravno da sve to košta, račun mi se dobro istopio u zadnje dvije godine. Računao sam da sam nekih desetak, možda i 15 tisuća eura potrošio na utakmice i sve ostalo. Skupljam dečke okolo, pokušavam ih dobiti što više da nam se priključe, pa treba platiti i klopu i cugu putem... Često sam sve to preuzimao na sebe, sve zato što želim da dečki imaju što snažniju podršku - objašnjava svoj fanatizam Bobi.

I sve to, da nema nijednog drugog detalja, zaslužuje naklon do poda. U najmanju ruku. Iako, ima tu još detalja, itekako ima...

- Često na poslu, dok radim svoje, u glavi vrtim neke nove navijačke pjesme. Dosad sam ih smislio nekih četiri, pet, više ni sam ne znam... I te pjesme uvijek pjevamo na utakmicama - otkriva nam Bobi.


Sve je počelo, kaže, još u drugoligaškim danima.

- Godinama sam bio daleko od svega, odmaknuo sam se od nogometa, a nova ljubav rodila se oko one utakmice sa Šibenikom, kad je osiguran ulazak u prvu ligu. Jako mi se svidjela cijela ova priča, vidio sam da igrači zaista daju sve od sebe, da se trude i bore, i bilo mi je žao što ih nitko ne bodri. Tad sam odlučio pokušati napraviti sve što se može da se to promijeni, zato toliko i pokušavam aktivirati sve ostale. Nema nas ni danas previše, ali rastemo polako. Volio bih da nam se priključi što više ljubitelja nogometa, da se grad još malo probudi, poveže s klubom... Ovi dečki to definitivno zaslužuju - uvjeren je Bobi.

Trošio je vrijeme, živce i novac u cijelom ovom razdoblju za nama, ali nitko nikad nije čuo niti jednu kritiku na račun kluba i momčadi iz njegovih usta.

- Ma nema toga, uvijek treba biti uz svoj klub. Naravno da nikad nismo sretni kad izgubimo, kad stvari ne idu kako treba, ali važno je da vidiš trud i zalaganje na terenu, što kod ove momčadi nikad ne izostane. Ako se ponekad i izgubi, nema veze, idemo dalje - govori Bobi.

U tom smislu treba možda dodati i da su nekoliko puta tijekom noći na ogradi stadiona znali osvanuti transparenti podrške klubu, često baš nakon poraza. Nije teško pogoditi tko se bavi takvim stvarima...

- Je, i to sam ja - smije se Bobi i dodaje:

- Napravim transparent po noći, dođem na stadion objesiti to na ogradu i ujutro lijepo dočeka igrače. Ne znam više ni što sam sve ispisivao, znam da je jedanput pisalo "Igrajte samo, nemojte stati, za svoju Goricu sve ćemo dati".

Bio je i sam junior nekadašnjeg Radnika, ali nogometna karijera ostala je samo san. Puno uspješniji bio je u malom nogometu, jer ostaje zapisano da je Bobi 1982. godine, kao dio goričke momčadi pod nazivom "Đuzlići" osvojio treće mjesto na kultnoj Kutiji šibica! Društvo iz njegove generacije kaže da je bio strašan "španer", jedan od neokrunjenih kraljeva betonskog igrališta u Cvjetnom naselju, što će reći da nogomet zna i poznaje... Kako i ne bi kad je "odradio" više treninga nego ijedan igrač!

Pitat će se netko možda kako je moguće da je netko bio na svim, ali baš svim utakmicama u vremenu kad se puno toga igralo bez publike, no postoji i tu rješenje. Bobi je, naime, u vremenu korone bio u funkciji zaštitara! Navuče narančasti prsluk, odradi svoj dio posla i, najvažnije, pogleda utakmicu. Čudo od navijača... I jedan od onih koji je zaslužio uživati u aktualnom trenutku Gorice, u činjenici da njegov klub nakon četiri kola ima sve četiri pobjede, da Gorica dijeli prvo mjesto na tablici s Dinamom.

- Jooooj, i više nego uživamo! Dečki su zaista sjajni, a sviđa mi se i što su novi igrači donijeli puno toga, ali doslovno svaki od njih. Zasad sve izgleda savršeno i samo neka potraje! Iako, kad dođu i porazi ili lošiji rezultati, mi ćemo biti tu, uz njih. I ja, i Zanzibar, i Danica, i Dugi, i Tomo, i Feljan, i Lima, i Robi, i Janja, i Dado, i Božo, i Kirma... - nabrojio je još jednom Bobi svoje prijatelje s tribine.

U subotu će navijači opet moći na tribine, opet će Bobi uzeti svoju zastavu u goričkim bojama i mahati, pljeskati, navijati, pokušavati povući i druge...

- To mi je baš velika želja, da ljudi počnu u još većem broju dolaziti na utakmice, navijati, davati podršku ovim dečkima. I to već od subote i Istre, volio bih da dođe što više gledatelja, da napravimo pravu atmosferu - zaključio je Bobi.

Prepoznat ćete ga možda u subotu, lako je moguće da će biti u crnom dresu Gorice s brojem deset i njegovim nadimkom...

Hvala, Bobi!