Fićo, profesor za slobodnjake: 'Jedan sam od četvorice ljudi u svijetu koji se ovime bave...'

Filip Borak je nekoliko dana prije 25. rođendana potpisao ugovor s HNK Goricom i bacio se na posao - njegov zadatak je individualnim radom igračima poboljšati udarce iz igre i prekida, duge lopte, vratarska ispucavanja... Prvi rezultati već se vide, igrači su oduševljeni napretkom, jednako kao i mladi trener, nekad talentirani nogometaš, koji je već s 14 godina priključen seniorima Varteksa!

 
Do početka treninga ostalo je još nešto više od 45 minuta, trener Valdas Dambrauskas slaže posljednje detalje, a jedan čovjek već je u akciji. S kamerom u rukama, u društvu igrača koji je taj dan na redu, Filip Borak (25) odlazi prema terenu. Postavlja kameru na stalak i posao kreće. Jedan udarac, pa pregled snimke. Drugi, pa opet gledanje. Treći, četvrti, peti... I tako sve do "pravog" treninga, pod vodstvom šefa Valdasa. A nakon njega, kad trening završi, opet sve isto. Opet kamera u rukama, opet korača Fićo prema terenu, ovoga puta u društvu drugog igrača, čiji je sad došao red.

- Ukratko, zadužen sam za rad na individualnoj tehnici s igračima, pri čemu se u prvom redu baziram na svim vrstama udaraca, od slobodnjaka, kornera, dugih lopti, golmanskih ispucavanja, poluvoleja, udaraca iz igre... Trenutačno radim samo s prvom momčadi, ali postoji plan po kojem bi u budućnosti radio i s mladim igračima iz omladinske škole - uvodno kaže Filip, novi član goričkog stručnog stožera.

U subotu će navršiti 25 godina, još je iznimno mlad, ali u Klubu su prepoznali vrijednost onoga čime se bavi. Igrači koji prođu njegove treninge, dokazano je, iz svega toga izlaze kao bolji i kompletniji igrači. Kako u tome uspijeva? Ovako nekako...

- Kod svake vrste udarca postoje određeni principi na kojima se taj udarac temelji. Najveća većina nogometaša, njih više od 99 posto, u nogometnom odrastanju nisu sistematski trenirali tehniku udarca, nego su je učili sami, kroz praksu, te tako razvijali svoj udarac. Pritom ih nitko ne ispravlja, ne ukazuje im na pogreške, pa tako ni njihovi treneri. Svim trenerima s kojima sam ja radio kao igrač vrhunac rada na tehnici udarca bio je reći igraču da se nagnuo previše unatrag ako je lopta otišla preko gola ili previše unaprijed ako lopta ide nisko. Međutim, takvi savjeti nemaju nikakve fizičke i biomehaničke podloge, postoje neke sasvim druge stvari - objašnjava Filip, pa odmah i otkriva koje su to "sasvim druge stvari".

- Kod tehnike udarca važno je šest različitih stvari. Prvo, prilaz lopti, odnosno kut i ritam zaleta. Sve mora biti optimalno, ne prebrzo, ne presporo. Drugo, uključenost gornjeg dijela tijela, u što ulazi korištenje ruke, horizontalni i bočni nagib tijela. Treće, pozicija stajne noge, koja ne smije biti ni preblizu ni predaleko od lopte, jer u tom slučaju mijenja se dio kopačke kojom se ona udara. Četvrto, pozicija pucačke noge. Postoje različite pozicije, od otvorenog stopala do poluotvorenog ili zatvorenog, ovisno o tehnici. Peto, točka dodira s loptom. Logično je, prema zakonima fizike, ako pogodiš loptu nisko, da će ići visoko, a ako je udariš visoko, ići će nisko. I šesto, zamah, odnosno vrsta i dinamika zamaha. Ako želiš da lopta ide jače, udaraš loptu drukčije nego ako želiš da 'lebdi' - kaže Borak.

Kamera je u svemu tome neizostavan dio.

- Kako radim? Tako što snimim igrača, odnosno njegovu tehniku, nakon čega kreće ispravljanje, dio po dio, počevši od najosnovnijeg, a to je položaj stopala. Ako to nemaš, uzalud su ti sve ostale komponente tehnike - pojašnjava pojačanje u goričkom stožeru.


Do napretka u ovom segmentu može se doći zapanjujuće brzo.

- Svaki igrač je različit. Primjerice, netko od 28 godina udara loptu već 20-ak godina na neki svoj način i teško mu je ispravljati biomehaniku. S druge strane, ima igrača koji sve to jako brzo usvajaju, pogotovo ovi mlađi. Radio sam ranije s Markom Rogom, Kristijanom Bistrovićem i Darijem Melnjakom, a to su odreda 'high profile' igrači, uz to i dovoljno mladi, i oni u već u dva treninga naprave razliku 'boli glava'. No sve ovisi o vrsti udarca, o predispozicijama igrača, fizičkim i psihičkim... - otkriva nam Borak.

S igračima Gorice radio je i prije nego što je ovog ponedjeljka službeno postao dio Dambrauskasova tima.

- Ekstremno sam zadovoljan s dosad učinjenim, a dečki su još zadovoljniji kad vide kako napreduju. Trenutačno s petoricom radim konstantno, a s ostalima povremeno. Kod nekih od njih napredak je već nakon nekoliko treninga vrhunski, pogotovo kod mlađih, tako da sam zaista prezadovoljan. Nadam se samo da će sve to što radimo dečki prezentirati na terenu - ističe Fićo.

I da će, dodali bismo, još poneki igrač raditi ono što je dosad radio neokrunjeni kralj slobodnjaka HNL-a Kristijan Lovrić.

- E, njega nećemo dirati! Analizirao sam ga i shvatio da je on jedan od rijetkih igrača koji su samostalno došli do iznadprosječne tehnike, ali nije mu ništa palo s neba. Kod njega je riječ o puno rada na tom elementu, o puno uloženog truda, svakodnevnog vježbanja, čime je došao vrlo blizu onome što ja radim. Zato mu nisam želio mijenjati biomehaniku, napravili smo samo minimalne korekcije, a već protiv Varaždina je s dva slobodnjaka pokazao da će sad biti još opasniji - ističe Filip.

Dakle, bez obzira o kojem se igraču radi, puno se toga može postići koristeći metodologiju treninga kakvu Borak koristi.

- Prvo, igrač si općenito može poboljšati statistiku, kako u točnosti dodavanja i centaršuta, tako i u broju asistencija i golova. Konkretno govoreći, analizirali smo 'top spin' slobodnjak, koji se od običnog razlikuje u tome što je riječ o puno direktnijem udarcu. Napravili smo mjerenja i dobili podatak da je kod normalnog slobodnjaka brzina udarca između 65 i 75 kilometara na sat, a nakon što igrač usvoji tehniku 'top spin' slobodnjaka, brzina se automatski povećava na 110 do 120 kilometara na sat. To su neke grube statistike, no jasno je da ovo što radimo jako puno utječe na brzinu, snagu i preciznost udarca.

Iako mnogi vjeruju kako je dobar udarac nekim igračima urođen, iskustvo koje ima Filip Borak govore da to baš i nije tako. I da je temelj svega naporan i uporan rad.

- Nije baš česta pojava da igrači koji ne rade na tome imaju posebno dobar slobodnjak. Prema onome što znamo, što smo proučavali, najbolji pucači slobodnjaka statistički su Juninho Pernambunaco i Marcos Assuncao. Međutim, riječ je o dvojici igrača za koje znamo da su svakodnevno vježbali te udarce, pa tako za Juninha kažu kako je svakog tjedna na treninzima ispucao minimalno između 200 i 300 slobodnih udaraca. Definitivno tu ništa nije slučajno, sve ima svoj biomehanički princip i fizičke zakonitosti. Odnosno, sve se da naučiti - uvjeren je Borak.


Odabirom rada na ovom elementu nogometne igre Filip je ušao u vrlo uzak krug ljudi koji se time bave.

- Samo nas smo četvorica u svijetu koji se time bavimo profesionalno. Uz mene, tu su još jedan Englez, jedan Belgijac i jedan Poljak, od kojeg sam i ja učio. Čovjek se zove Bartek Sylwestrzak, više od 20 godina bavi se tehnikama udarca, a cijelu je metodologiju posložio na temelju vlastitih iskustava i analiza koje je radio. Naišao sam na njega pri kraju svoje igračke karijere, uputio me u cijelu priču i počeo sam raditi po njegovim principima. Već nakon dva, tri tjedna rezultati su bili sjajni, bio sam oduševljen, no ubrzo mi se dogodila ozljeda, zbog koje nisam mogao nastaviti karijeru - prepričava Borak, koji je kao vrlo mladi nogometni umirovljenik jako dobro zapamtio sve što je vidio, shvatio i naučio.

- Sve to bilo mi je iznimno zanimljivo i razmišljao sam da bih se mogao time baviti. Prošle su čak četiri godine prije nego što sam konačno uspio doći do Sylwestrzaka i dogovoriti da odem u Englesku raditi s njim, učiti od njega. Prošao cijelu metodu i teoretski i praktično, pa se vratio kući i počeo raditi. Prvo na sebi, da bolje ulovim razumijevanje tehnike. Ako nešto znaš pokazati, ipak je to lakše objasniti nekome drugome. I dogodilo se da sam nakon tjedan dana vježbanja jedne vrste udarca postao 200 posto bolji u tome! S obzirom na to da sam shvatio da znam to izvesti, odlučio sam prezentirati ovu metodu igračima, pa možda nekome bude zanimljivo... I tako se razbuktalo.

Za početak, radio je u varaždinskoj školi nogometa Lumen, a zatim s igračima pojedinačno. Između ostalih, i s jednim bivšim igračem Gorice.

- Prvi dodir s Goricom bio mi je rad s Faroukom Miyom. S njim sam trenirao dva mjeseca, prije nego što je otišao na Afrički kup nacija. U tom razdoblju poboljšao je svoj udarac do te mjere da je na Kupu nacija stvorio najviše šansi od svih igrača! Tu ulaze centaršutevi, slobodnjaci, udarci iz igre... A tu je bilo i top imena, poput Salaha i ostalih. I tu je Gorica prepoznala potencijal onoga što radim, tad smo započeli sa suradnjom - govori Filip.

Danas nogometaše, eto, uči kako što bolje izvoditi slobodnjake, a nekad ih je i sam izvodio prilično dobro. Kao što je, kažu svjedoci, i nogomet igrao jako, jako dobro...

- Ja sam iz mjesta Gornji Kneginec, pokraj Varaždina, a nogomet sam počeo igrati sa sedam godina u Varteksu. U tim godinama, dok sam odrastao na varaždinskim travnjacima, mnogi su govorili da sam veliki talent. Uostalom, trener Samir Toplak me već sa 14 godina priključio seniorima! Ne znam postoji li slučaj da je netko mlađi trenirao sa seniorskom momčadi... Igrao sam krilo, polušpicu, sve je išlo svojim tijekom, no tad se dogodilo da je klub upao u probleme, zatim i do kraja propao, a ja sam otišao u Koprivnicu, u Slaven Belupo. Kad sam bio izlazni junior, nisu mi ponudili zadovoljavajući ugovor i otišao sam u drugu ligu, u Zelinu, gdje sam bio godinu dana. Nakon toga me Samir Toplak pozvao u Inter i tu sam krenuo u profesionalni nogomet - prepričava svoje igračke dane Filip, no ispalo je da je to priča bez happy enda.

- Krenuo sam u pripreme s Interom, no vrlo brzo, već nakon mjesec dana, ozlijedio sam trbušni zid. Jedno vrijeme mi nitko nije mogao uspostaviti dijagnozu, a kad su to konačno uspjeli, završio sam na operaciji obje strane trbušnog zida. Vratio sam se nogometu prilično uspješno, počeo trenirati, no ubrzo sam opet počeo osjećati tegobe. Pokazalo se da mi se razvila kronična upala simfize (vezivno-hrskavični spoj između dvije preponske kosti u prednjem dijelu zdjelice, op. a.) i pubičnih kostiju. I tu sam shvatio da više smisla ima da budem zdrav, a ne budem nogometaš, nego da nastavim igrati i ostanem invalid. Bilo je to prije 20. rođendana, jako mlad sam bio...


Teški su to trenuci bili za mladog i talentiranog nogometaša, ali Filip Borak pronašao je način da se izdigne iznad svega.

- Baš nije bilo lako, jer nakon svih tih pohvala, nagrada, nakon svega što doživiš, nakon što te sa svih strana smatraju potencijalom, naravno da ti je u prvom trenutku smak svijeta kad se tako nešto dogodi. Međutim, imao sam sreće što sam tip osobe koja može brzo prijeći preko toga. Odlučio sam da ću ostati u nogometu na neki drugi način, upisao sam i trenersku školu, pa trenutačno polažem za Uefa B licenciju. Kad se razvilo sve ovo s individualnim radom, shvatio sam da je to moj put. Kad sam s nekim igračima napravio velik posao, definitivno sam prelomio da se time želim baviti - završava svoju priču Filip.

U mlađim selekcijama reprezentacije igrao je s Tinom Jedvajem, Markom Pjacom, Dominikom Livakovićem, Marijem Pašalićem i društvom, generacija je to rođena 1995., ali sudbina je htjela da Filip Borak krene drugim putem. I, recimo, napravi od Gorice momčad koja će raspolagati s "teškom artiljerijom"... Počevši od subote.